Tvoja sposobnost da slušaš telefonsku poruku na jedno uho dok ti prijatelj priča u drugo uho i da shvatiš šta oboje kažu, je bitna komunikaciona sposobnost na koju jako utječu tvoji geni, kažu znanstvenici instituta National Institute of Deafness and Other Communication Disorders (NIDCD), jednog od Nacionalnih instituta za zdravlje. Rezultat istraživanja ljudske genetike koji je objavljen u augustu 2007. bi mogao pomoći znanstvenicima da bolje razumiju opširnu i kompleksnu grupu poremećaja koji se zovu “auditory processing disorders (APD-s)” (smetnje u auditivnom procesiranju), u kojima individue s druge strane sa normalnim slušnim sposobnostima imaju poteškoće da shvate smisao zvukova oko njih.
“Naš auditivni sistem ne završava našim ušima,” kaže James F. Battey, Jr., M.D., PH.D., direktor NIDCD-a “Također uključuje i dio našeg mozga koji nam pomaže da protumačimo zvukove koje čujemo. Ovo je prvo istraživanje koje pokazuje kako ljudi široko variraju u svojim sposobnostima da prerade ono što čuju, i ove razlike su rezultirane naslijeđem.”
Pojam “auditivno procesiranje” se odnosi na funkcije koje primarno vrši mozak koje pomažu onome koji sluša da protumači zvukove. Između ostalog, auditivno procesiranje nam omogućava da kažemo odakle zvuk dolazi, vrijeme i redoslijed zvuka i da li je zvuk glas koji trebamo čuti ili zvuk u pozadini koji trebamo ignorisati. Većina ljudi i ne shvata da posjeduju te sposobnosti i kako su vješti u njima.
Sposobnosti auditivnog procesiranja igra ulogu u stjecanju govora djeteta i učenju vještina mada veličina tog odnosa još nije dobro poznata.
Da bi se zaključilo da li su vještine auditivnog procesiranja nasljedne, NIDCD znanstvenici su ispitivali blizance jednojajčane i dvojajčane koji su sudjelovali na nacionalnom festivalu blizanaca u Twinsburgu, tokom 2002. godine do kraja 2005. Ukupno 194 istospolnih parova blizanaca su sudjelovali u ispitivanju (138 jednojajčanih i 56 dvojajčanih blizanaca), godina od 12 do 50. Svi blizanci su izloženi testiranju DNA, da bi se uspostavilo da li su jednojajčani ili dvojajčani i testiranju sluha da bi se uspostavilo da li imaju normalan sluh.
Ako je neka osobina isključivo genetska, kod jednojajčanih blizanaca koji dijele isti DNA bit će u gotovo 100 posto slučajeva ista, dok će kod dvojajčanih blizanaca koji dijele gotovo polovinu svoje DNA biti manje slična. Obrnuto, ako je neka osobina isključivo uvjetovana okolinom osobe, i jednojajčani i dvojajčani blizanci imaju gotovo isti stupanj sličnosti, već i samim time što većina blizanaca odrastaju u istom kućanstvu.
Kod dobrovoljaca je korišteno pet testova koji se često koriste u prepoznavanju poteškoća u auditivnom procesiranju kod djece i odraslih. U tri testa su dobrovoljci slušali dvije različite jednosložne riječi ili besmislene slogove (kratke dijelove riječi kao što su ba, da, i ka) koji su im pušteni u desno i lijevo uho simultano pa su pokušavali da navedu obje riječi ili sloga. U druga dva testa dobrovoljci su slušali digitalnim putem izmjenjene jednosložne riječi koje su im puštane na desno uho i pokušavali su prepoznati riječ. Jedan test je umjetno filtrirao visoko značajne zvukove, koji su služili da pomute konzonante dok su drugi ubrzavali riječ.
U svim testovima, osim u testu s filtriranjem riječi su znanstvenici zaključili višu vezu između jednojajčanih blizanaca nego između dvojajčanih blizanaca čime su ukazali na to da te promjene u izvršavanju tih aktivnosti imaju jaku genetsku komponentu.
Sudionici su najširi opseg sposobnosti pokazali u onim testovima u kojima je od njih traženo da prepoznaju konkurentne riječi ili besmislene slogove koje su slušali na oba uha što se zove dihotička sposobnost slušanja. Testovi u kojima su se različite jednosložne riječi puštale simultano na svako uho su pokazali najveći stepen varijacija kao i najveću vezu između blizanaca, pogotovo jednojajčana. Čak i do 73 posto varijacija u sposobnosti dihotičkog slušanja je bilo uvjetovano genetskim razlikama, veličina koja je usporediva sa dobro poznatim nasljeđenim osobinama kao što su dijabetes tipa 1 i težina. Obrnuto, sposobnost razumjevanja filtriranih riječi je pokazala jaku vezu između svih blizanaca, pokazujući da je varijacija u toj vještini isključivo uvjetovana razlikama u okolini.
Znanstvenici smatraju da su ti problemi sa sposobnošću dihotičkog slušanja često uvjetovani povredom ili razdvajanjem između desne i lijeve moždane hemisfere. Kada slušamo nekoga dok priča, govor ulaskom u desno uho putuje velikim dijelom u lijevi dio mozga gdje se govor procesuira. Govor ulazeći u lijevo uho prvo putuje u desni dio mozga prije nego što prijeđe u govorni centar u mozgu sa lijeve strane uz corpus callosum, tj. put koji povezuje desnu i lijevu moždanu hemisferu.
Današnje otkriće da normalni blizanci pokazuju tako raznolike varijacije u svojoj sposobnosti dihotičkog slušanja i da su razlike većinom uvjetovane genskim varijacijama pridodaje novu perspektivu našem razumijevanju smetnji u auditivnom procesiranju. Te smetnje su možda utjecale na sedam posto djece školskog uzrasta u SAD-u i često se javljaju usporedo sa smetnjama u govoru i u učenju, uključujući disleksiju. Često se javljaju i kod starijih odraslih i žrtava moždanog udara i mogu da ograniče uspješnost pomagala za sluh u liječenju gubljenja sluha. Istraživači predlažu da bi znanstvenici mogli usavršiti svoje razumjevanje smetnji u auditivnom prosesiranju i to koju ulogu ove smetnje igraju u istraživanju smetnji u govoru i učenju.
