Neki naučnici vjeruju da je u našem Sunčevom sistemu prije mnogo godina postojao deseti planet zvan Faeton. Izvor za svoju pretpostavku pronalaze i u jednoj staroj grčkoj legendi. Šta se zapravo dogodilo s tim planetom? Je li postao žrtva kozmičke katastrofe? Ili on još uvijek postoji i samo se skriva?
Legenda o Faetonu i njegovoj smrtonosnoj vožnji potiče još iz mitoloških vremena. Priča ide ovako: Još od svoje rane mladosti Faeton je vrijedno vježbao upravljanje sunčevim kolima kako bi u toj vještini dostigao svog božanskog oca Heliosa, koji je od početka do kraja dana preko obzora vukao sunčeva kola i time se brinuo za ujednačen protok vremena na Zemlji. Međutim, Jupiterov sin Epaf često je zadirkivao mladića i sumnjao u njegovo božansko porijeklo. Kako bi se dokazao i pobio sve sumnje, Faeton je zamolio oca da mu odobri da samo jedan dan upravlja sunčevim kolima. I dogodilo se ono neizbježno: čim su konji primijetili da kolima ne upravlja pravi gospodar, skrenuli su sa ustaljenih nebeskih puteva vremena i prostora. Sunčeva kola previše su se, između ostalih, približila sazviježđima Lava, Raka, Volara i Škorpiona pa su se tako jako zagrijala da su skrenula sa svoje nebeske staze.
Kaos na zemljiFaeton je spas potražio u blizini Zemlje pa je na našem planetu došlo do naglog zatopljenja. Biljke, životinje, cijela flora i fauna je izgorjela i Zemlja je nestala u plamenu. Tada su nebeski bogovi u pomoć pozvali Jupitera koji je prema sunčevim kolima uputio svoju munju. Faeton je izgubio ravnotežu, pao je, te je tako okončao svoj život. Zemlja se jako sporo oporavljala. Jupiter je ponovo uredio Zemlju i nebo, a ražalošćeni Helios vrati se svom svakodnevnom poslu upravljanja sunčevim kolima.
Poremećeni skladTeorija o kometu koji je pao na zemlju i uzrokovao mega-katastrofu također je uticao na antičke teoretičare. Prema današnjim astronomskim pretpostavkama, pritom je možda mogla biti riječ i o ostacima nekog planeta možda baš tajanstvenog Faetona, čije su postojanje stoljećima pretpostavljali brojni astronomi i kršćanski astrolozi, budući da im se sunčev sistem u njima poznatom obliku nikad nije činio potpuno skladan i dorađen. Posljednji astronom koji se bavio pitanjima te božanski zadane harmonije mundi bio je poznati Nijemac Johannes Kepler. On je početkom 17. stoljeća iznio svoju teoriju da se udaljenosti između planeta mogu prikazati u matematički i glazbeno skladnim omjerima.
Zagonetna prazninaOno što Kepler kao ni ostali naučnici nije uspio razjasniti, velika je praznina između Marsa i Jupitera- zjapeći jaz ispresijecan rojem planetoida, koji danas nazivamo asteroidnim ili planetoidnim pojasom. Nije li moguće da je planet koji se tu nekada nalazio odjednom pod nerazjašnjenim okolnostima eksplodirao pa je za sobom ostavio nakupine ostataka prastare svemirske tvari? Potvrdu za tvrdnje Keplera i njegovih prethodnika moguće je naći i u savremenoj nauci, posebno ako veliku nakupinu asteroida smatramo ostacima planeta. A tu je i astronomsko pravilo zvano Titius- Bodeov zakon. Prema njemu svi planeti oko Sunca kruže na određenim razmacima. Ipak, razmak između Marsa i Jupitera dvostruko je veći nego što bi prema tom zakonu smio biti. Nedostaje li dakle, baš kao kod Keplera, neki planet Y? Nije li možda riječ o Faetonu?
Gdje se skrio planet
Izučimo malo podrobnije taj dio Sunčevog sistema. Faeton bi od Sunca trebao biti udaljen 350- 400 miliona kilometara, dakle više nego dvostruka udaljenost Zemlje od Sunca (oko 150 miliona kilometara), tačno na granici kozmičkog života i smrti. Taj bi se planet, naime, nalazio na rubu ekosfere koja u našem Sunčevom sistemu označava područje mogućeg života. Samo se unutar tog pojasa može odvijati evolucija. Ta se ekosfera od Venerine staze pa preko Zemljine staze proteže do područja između Marsa i Jupitera. Ali gdje je, odnosno gdje bi se mogao skriti taj planet? Neki ga naučnici smještaju negdje iza Sunca. Budući da se sada nalazi u Sunčevoj sjeni, što se neće promijeniti ni u bližoj budućnosti, za nas je nevidljiv. Ni svemirske sonde upućene prema Suncu zasad u tu zagonetku nisu unijele više svjetla, tj. nisu otkrile Faeton koji se možda skriva iza Sunca.
Katastrofa u svemiru
Drugi, primjerice američki astronom Charles Kowal, pokušavaju biti određeniji i pretpostavljaju da je taj planet prestao postojati prije otprilike 175 miliona zemaljskih godina. Tada je, po njihovom mišljenju, došlo do sudara Faetona sa nekim planetoidom-svemirska katastrofa ogromnih razmjera koja je cijeli naš Sunčev sistem dovela na rub propasti. Kamene krhotine tada su počele bombardirati sve članove Sunčevog sistema, njegove planete i mjesece, a pritom su nastajali krateri promjera do 600km i dubine 25km, poput nekih na Marsu. Veće kamene krhotine odlomljene s Marsa, Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna matični su planeti potom svojom gravitacijom ponovo zarobili pa su postali njihovi mjeseci i prsteni.
Život na Faetonu Neobično je, međutim, što prsteni nemaju isti hemijski sastav kao planeti oko kojih kruže. I kod mjeseca ima takvih neobičnosti. Na primjer, Marsov vanjski mjesec Deimos ima tako malu masu da mnogi naučnici smatraju da je šupalj. Neki to tumače pustolovno: smatraju kako su prijašnji stanovnici Sunčevog sistema Deimos potpuno iscrpili jer su ga koristili kao rudnik. Možda su ti izvanzemaljci poticali sa Faetona? Veliki zagovornici te pretpostavke smatraju, naime, da je zagonetni planet Faeton bio nastanjen, a možda je čak bio dom i legendarne Atlantide, o čemu je pisao i grčki filozof Platon.
Mnoga otvorena pitanja
Postoji li zaista veza između propasti Atlantide i uništenja planeta Faetona, pitanje je na koje odgovore može dati samo mašta. Savremena nauka ima i niz drugih zanimljivih pitanja na tu temu, ali do današnjeg dana niko nije pronašao konačne i zadovoljavajuće odgovore. Između ostalog, nejasno je kad je došlo do velikih tektonskih poremećaja i naginjanja Zemljine osi, što je za posljedicu imalo pojavu brojnih prirodnih katastrofa na našem planetu. Čak bi i stalna izmjena magnetnih polova Zemlje osim lokalnih mogla imati i svemirske uzroke, dakle povod za jednu takvu promjenu mogao je biti sudar sa ostacima Faetona. Promjene polova fizikalna su činjenica jer su poput električnih otisaka prstiju zauvijek ostavile trag u ohlađenoj magmi.
