Afrički golokrtičasti štakor ili goli sljepaš je glodavac koji živi u krutoj okolini istočnoafričke polupustinje. Na svu sreću, on gotovo i ne osjeća bol.
Eksperimenti koje su radili naučnici sa berlinskog centra Max-Delbrück (MDC) za molekularnu medicinu i sa univerziteta u Ilinoisu, Čikago (UIC) su zadobili zadivljujuće spoznaje o životinji koja živi u Africi pod krutim uvjetima.
Naime, prirodno okruženje su joj male pećinice u podzemlju u kojima živi i do 300 primjeraka ovog glodavca u jednoj koloniji.
U ovakvom okruženju je koncentracija CO2 toliko velika, da je čovjek ne bi preživio. Tolika koncentracija dovodi do stalnog aktiviranja senzora za bol, zbog čega se životinja prilagodila svojim ekstremnim uvjetima za život.
S dužinom od 15 centimetara i tijelom bez gotovo ijedne dlake, golokrtičasti štakor je također neosjetljiv i na kiselinu.
Njegove sposobnosti nam mogu pomoći u shvatanju čak i ljudskog organizma, tvrde načnici. Budući da golokrtičasti štakor i miš imaju 97% sličnosti u DNK, nije teško istražiti, koji mehanizmi su se tokom evolucije isključili kod golokrtičastog štakora da bi se prilagodio okrutnom okruženju.
Thomas Park sa UIC-a je u svojim ranijim radovima zaključio kako ovaj štakor nije u stanju producirati dvije tvari koje sprovode signale bola do mozga. Danas, međutim, naučnici znaju da za nedostatak osjećaja boli kod ovih životinja, nisu zaslužne samo te tvari. Naime, ovi glodavci kao i svi drugi kičmenjaci imaju u koži receptore za bol.
Ono što je interesantno jeste da su naučnici zaključili kako se ovi receptori ne aktiviraju kada dođu u dodir sa kiselinom pa ni onda, kada je pH vrijednost ispod 3,5, što odgovara čak najjačoj kiselini koju kemičari upotrebljavaju u labaratoriji.
Također ne reagiraju ni na substancu koja čiliju daje oštar okus – takozvani kapsaicin. Ovdje su naučnici doduše primjetili da receptori koji reagiraju na kapsaicin aktiviraju druge regije u mozgu nego kod „normalnih“ sisavaca. „Pretpostavljamo da informacija boli kod golokrtičastog štakora odlazi u prazno ili je moguće da izaziva ugodne osjećaje“, kaže autor studije, Gary Lewin sa MDC-a.
Miševi u prirodnom okruženju žive oko dvije godine, ali ovi štakori mogu živjeti i do 25 godina. Oni ne piju ništa, hrane se isključivo korjenjem i jedini su poznati ektotermni (hladnokrvni) sisavci.
Proučavanjem molekularnih i celularnih mehanizama golokrtičastog štakora, naučnici se nadaju da će saznati više o percepciji bola kod sisavaca, a time i kod čovjeka.
