Znate li da koliko god se trudili intenzivno gledati u neki predmet, vaše oči prave takozvane skokove ili sakade koji odaju vaš pravi predmet interesovanja?
Zamislite da ste na dijeti i ne želite obraćati pažnju na kolače na kuhinjskom stolu. Vaše oči svakog trenutka proizvode trzaje koji liče na skokove i ti trzaji se kreću ipak u pravcu predmeta koji svjesno izbjegavate.
Naučnici su već u 19. stoljeću dokazali da oči nikada ne miruju.
Za to su odgovorni mišići koji se trzaju i kada stičete dojam da sasvim smireno gledate u neku tačku.
Na početku se nije znalo da li nas ti trzaji ometaju prilikom gledanja ili nam pomažu.
Uzet ćemo za primjer životinju koja nema sposobnost nekontrolisanog trzanja očnih mišića: žabu.
Žaba nije u stanju vidjeti muhu dok ona ne poleti. U stanju mirovanja, ona je za žabu prosto nevidljiva.
U labaratoriji se u međuvremenu dokazalo da i za ljudsko oko, ukoliko ga zaustavimo, predmet izblijedi i postane nevidljiv.
To znači da je naše oko razvilo metodu kojom omogućava čovjeku da u svakom trenutku vidi predmete, pa čak i ako se oni ne kreću. Zato proizvodi vlastito kretanje kojim osigurava da bilo koji predmet za oko ‚ne stoji mirno’.
Ali se također pokusima uspjela dokazati još jedna stvar vezana za trzanje našeg oka.
Ako pratimo skokove koje oko proizvodi, primjetit ćemo da skokovima nešto bukvalno ‚privlači pogled’, čak i ako to nešto još i ne gledamo izravno.
U tu svrhu je prilikom testiranja dobrovoljac gledao u tačku unutar polja koje se nalazilo na monitoru. Međutim, i na samoj granici polja se nalazila tačka kojoj se s vremenom mijenjala boja. Iako je osoba gledala ravno u tačku u samom centru, sakade koje su se dešavale išle su u pravcu obojene tačke.
To ukazuje možda čak i na to da sakade odaju naš potajni objekt interesovanja.
Samo sva sreća što nas sakade ne mogu odati pred bilo kim, nego se samo mogu izmjeriti u labaratoriji.
