Znanstvenici na atomskoj skali prate kako se pojedine molekule međusobno prepoznavaju
Ljudsko tijelo je približno savršen stroj. Da bi funkcionirao, on ovisi o tome da svaka komponenta, znači svaka molekula dosljedno izvršava svoju specifičnu funkciju. U tu svrhu mora „prepoznati“ druge molekule i surađivati s njima. Timu znanstvenika Instituta Max-Planck za istraživanje tijela u Stuttgartu, Fraunhoferskog Instituta u Freiburgu i Kraljevskog koledža (King’s College) u Londonu je uspjelo da snimi parove molekula prilikom procesa prepoznavanja. Kao što znanstvenici tvrde u časopisu Primjenjena Kemija, oblik molekule se pri tome međusobno prilagodi.
Ne pozdravljamo se samo mi ljudi nego i molekule jednom vrstom „rukovanja”. Svatko ko je pokušao da se rukuje lijevom rukom tako što uhvati za desnu ruku osobu ispred sebe, susreo se sa problemom. Desnu i lijevu ruku ne možemo prilagoditi jednu drugoj. Tako mogu i određene molekule koje se nalaze u obliku dešnjaka(D) i ljevaka(L) prepoznati da li je molekula naspram njih D ili L.
Magalí Lingenfelder i kolege Instituta Max-Planck za istraživanje čvrstih tijela su uspjeli snimiti slijed slika koje prate detaljno „susret“ na jednom substratu adsorbiranih di(fenilanin)-molekula. Di(fenilanin) tvori centralni motiv strukture unutar polipeptidnih vlakana koja su nađena kod bolesnika Alzheimerove bolesti. Iz ovog snimka se vidi kako se uvijek samo molekule iste kiralnosti dobrovoljno vezuju u parove i lance.
Kao i prilikom rukovanja nije dovoljno samo ispružiti desne ruke. Da bi se ispravno zakačile jedna o drugu, svako mora pomjeriti ruku i prilagoditi oblik ruku međusobno. To rade i molekule: Kao što sada potvrđuju snimci koji su podržani teoretskim računanjem po modelu znanstvenika Kraljevskog koledža (King’s College), takvo dinamično prilagođavanje oblika se dešava i kod „rukovanja“ dvaju molekula.
„Svojim istraživanjima smo napokon mogli dokazati da je Linus Pauling prije više od 50 godina bio upravu sa svojom tezom međumolekularnoog prilagođavanja“, kaže Lingenfelder. „Prilikom prepoznavanja molekula je manje bitan njihov statični oblik, nego koliko se dinamički mogu prilagoditi jedna drugoj.“
