U čovjekovoj naravi još od nastanka jeste da prevazilazi pasivnost. Osim što radi i pokušava svoju egzistenciju načiniti boljom i ugodnijom, on pri tom pokušava i stvarati, biti shvaćen, ali isto tako ima potrebu da nije sam, da se udružuje i da pripada nekome ili nečemu od čega zavisi i zdravlje čovjeka.
Kako bi i sam Fromm rekao čovjek je kreatura i njegova potreba jeste da prevaziđe stanje pasivne kreature. U stvaralačkom aktu čovjek prevazilazi sebe kao kreaturu, uzdiže sebe izvan pasivnosti i slučajnosti svoje egzistencije. U čovjekovoj potrebi za prevazilaženjem leži korijen ljubavi kao i umjetnosti, religije i materijalne proizvodnje (Erich Fromm 1963:58). Dakle, čovjek koji ima zadovoljene osnovne fiziološke potrebe nije u potpunosti sretan jer on kao biće ima i druge potrebe od kojih su potreba za udruživanjem s drugima gdje postoji nekoliko načina zadovoljenja te potrebe. To su potčinjavanje nekoj drugoj osobi, instituciji, grupi ili pak religiji. Ljudsko biće nije stvoreno samo za rad, između ostalog on mora svoj unutarnji duh ispoljiti, a jedan od osnovnih oblika ispoljavanja tog duha jesu religija, umjetnost i nauka.
Kako uopće objasniti odnos religije i umjetnosti?Moramo uzeti u obzir činjenicu da je religija od svojih početaka ne samo opijum, kako ju je Marx definirao, nego i kompenzacija i jedini odgovor na pitanja koja muče čovjeka, barem u doba prije nastanka nauke. "Odgovor mističan i nenaučan, ali ipak odgovor " - rekao je Ivan Foht (I. Foht 1959:29). Po pitanju početaka umjetnosti, ona se u to doba više priklonila religiji, poslije se oslobađajući mistike priklonila nauci. Zašto je umjetnost srodna sa religijom? - Imamo logičan odgovor, umjetnost je između ostalog pomagala religiji da se bolje razumije i lakše širi, konkretno takav slučaj imamo u budizmu i krišćanstvu. "Religija se doista približila osjećaju, ili je slikovito predstavila mašti, te u tom slučaju umjetnost stoji svakako u službi jedne njoj različite oblasti " ustvrdio je Hegel (I.Foht 1979:32) i pri tome dodavši svoj stav da je posljednji stadij umjetnosti, romantičarska forma, i da sve poslije toga nije umjetnost. Razlog takvog stava je, možemo to nazvati, sekularizacija umjetnosti koju je Hegel predosjećao. Umjetnost danas postoji, ali u drugom obliku, dakle, razvojem civilizacije, samim tim razvojem i nauke, prelazak sa manufakturne proizvodnje u industrijsku koja će zauvijek promijeniti čovjekov odnos prema prirodi, sebi, drugima, a i prema religiji, umjetnost gubi samo jedan elemenat a to je romantika, i njen neposredan odnos izražava solidariziranje sa svijetom, izražava čovjekovo stanje koje su Marx, Fromm i drugi, definirali kao otuđenje.A tu je i čovjekovo buđenje, ili ipak sama sumnja, koja ga je počela udaljavati od određenih religijskih zajednica, što je doprinijelo sekularizaciji umjetnosti. Po Fohtu najsigurniji način oslobađanja religije od umjetnosti jesu Kafkina djela koja su religiju prihvatila kao činjenicu zatim joj tražila slabosti. Danas da bi stvarali umjetnički, mi ne moramo bježati od religijskih tema, ta djela mogu biti religiozna, a da sadržaj bude artistički.U prošlosti, poriv čovjeka za umjetnošću je bio čisto iz religijskih razloga tj. religija je koristila umjetnost da bi došla do izraza. Neki autori, kao već gore spomenuti, umjetnost ne razmatraju kao zasebno područje, ona se javlja kao jedan stepen u razvitku religije same, jer religija prolazi kroz tri faze (po Hegelu): prirodna, umjetnička, i objavljena. Između prirodne i umjetničke razlika leži u tome što u prirodnoj je važan predmet obožavanja, a u umjetničkoj duh koji se u njima objavljuje. Predmeti se obožavaju kao stvarni dok u umjetničkom stadiju religijskom čovjeku do toga nije, nego mu je stalo samo do duha. Foht će na sav razvoj umjetnosti ustvrditi da jeste istina da ona svoje korjene ima u religiji, ali danas ona ide svojim putem, analogno razvitku socijalizma, primijetio je Foht, istoriju umjetnosti obilježava kao put od utopije do nauke. Na sve to Robert Limerman tumačeći Hegelovo stajalište i sam kaže: "Ne može biti druge umjetnosti osim religiozne, ali ni drugog kulta osim preko umjetnosti" (I.F.1979:43). Dok s druge strane značajnost umjetnosti pridodaje Grubih, rekavši da je mitologija oživjela i dobila svoj smisao tek fiksirajući se u poeziji i u epici.
Primjer toj uvezanosti religije i umjetnosti imamo i kod nas, točnije u doba antike. Društvo Bosne i Hercegovine bilo bi nerazumljivo bez njenih ostataka koja su očigledno bila pod samim uticajem religijske svijesti i bila iskazivana putem umjetnosti. Dokaz tome jeste da su pod uticajem religije, nastali brojni spomenici u koje ubrajamo raznu epografsku građu ili kultne reljefe, zatim tu spadaju i mozaici i freskno slikarstvo. Područije Bosne i Hercegovine susreće se sa svijetom antike još u 4. st. p.n. e., osobito preko Narone, veoma važnog grada na ušću Neretve kod Metkovića. Tako značajna uloga tog grada ogleda se u njegovoj dvjestogodišnjoj borbi prastanovnika s Rimom, koje su Rimljani zvali Ilirima a njihovu zemlju Ilirikom. Žestok otpor su pružali Delmati, ilirsko pleme koje je obitavalo na tom području.
Primat za opširnije podatke o ilirskoj religiji, nalazimo u epografskim spomenicima u koje spadaju votivni natpisi i kultni reljefi, ostaci svetišta i kultnih predmeta. "Preko tih spomenika koji, ujedno, predstavljaju osnovni materijal za izučavanje religije Ilira možemo sebi predstaviti određenu sliku sa izvjesnim zaključcima o njihovim božanstvima, bogoslužnim mjestima i sl., ali moramo naglasiti da do sada pronađeni materijal koji se odnosi na taj problem ni u kom sličaju nije dovoljan da bi se stvorila jedna opća predstava o tome. Isto tako moramo naglasiti da se taj materijal odnosi uglavnom na vrijeme kada su Iliri bili već politički ovisni od Rimljana. Dok o starijoj fazi njihovog kulturnog života još manje znamo" (E. Imamović,1977:53).
Domaći nazivi koji obilježavaju domaća božanstva, poznati su nam preko rimskih naziva, između ostalog jedni od takvih primjera su nam poznati kao Silvan-kult domaćeg božanstva, također i Dijana, zatim kult boga Mitre, Traški konjanik i drugi. Iliri su u rimskim božanstvima vidjeli sličnosti i tako su ostali vjerni svojim autohtonim religijskim idejama koje su sada izgovarali rimskim nazivima - to je pojava za koju kažemo da je interpretatio romana. Umjetnost je ovdje čisti posrednik između čovjeka i bogova, između razuma i čulnosti. Na kraju krajeva, vjerovatno je ilirskom čovjeku bila potrebna slika, oblik da bi spoznao pojam boga ili duha, kako god, štovao je oblik kojeg je pravio on sam u nadi da će ga štititi i podarit im u blagostanje, rodnu godinu ili nešto slično.
Schelling je smatrao, s druge strane, umjetnost religijom, za njega umjetnik posjeduje nešto božansko, a sam Bog je umjetnik, svijet je božansko umjetničko djelo. Ipak postoje autori koji smatraju da ovakvo Shellingovo smatranje ne trebamo shvatiti kao da bi se božanska umjetnost mogla razumjeti po analogiji prema ljudskoj, već sama umjetnost proizilazi iz suštine božanskog. Schelling također smatra da je umjetnost ponovo uspostavljanje prauzora, ponovno stvaranje onog izvornog božanskog, reinkarnacija, orginal istovjetan orginalu. Umjetnost ne zastaje za prirodom, naprotiv, dok priroda živi u momentu dan za danom, umjetnost fiksira jedan moment prirode i tako ga ovjekovječuje. Zato je umjetnost" beskonačnost prikazana konačnom" (I.F,1959:64). Tako imamo staru Grčku gdje su bogovima morali pronaći odgovarajući ideal iskazujući ih kroz skulpture - dakle tu imamo umjetnost koja ima religijsku funkciju. Prema tim zakonima razvili su se stilovi grčke plastike i kršćanskog slikarstva, samo što je slikarstvo bilo u stanju da izrazi dubinu, ljepotu duše, ravnotežu između božanskog i ljudskog.
Bilo da umjetnost stvara svijet bez mana, bilo da ga preslikava, ili pak interpretira, djeluje pomoću istine, u novije vrijeme imamo čovjeka koji sakuplja kapital, obrće ga, pravi materijalno bogatstvo, ovladava sa svime šta može samo ne bi li se više osjećao snažnijim, i ne bi li time bolje ispunio prazninu u sebi. Gradeći imperije, stvarajući carstva, današnji čovjek racionalniji, ali duhom, čini nam se, siromašniji. Otuđen od sebe, drugih, svog rada, tako i udaljeniji od religije dovodi do toga da i sama umjetnost odvaja svoje veze od religije i naklanja se više nauci. Umjetnost danas može biti religiozna, a da ostane njena suština artistička isto tako sám religijski duh danas se transportira u nešto drugo, dobiva umjetnički smisao. Već u 13.v. postoje umjetnici koji su predvidjeli sekularizaciju umjetnosti, pitanje je da li su oni zbilja predvidjeli takvu situaciju ili su pak doprinijeli tome da čovjek zaboravlja Boga.
No, ipak znamo da danas čitav naš život poprima naučni fundus, móre informacija, svi sve razumiju, gdje je duh našeg vremena strašno osiromašen i osakaćen vjerovanjima, time umjetnost i dalje ima šta da radi, ali u drugačijim oblicima. Dok smo prije čitali poeziju zavaljeni u fotelje toplog doma, danas na udaru imamo prozu za široke narodne mase, masovno printane medije rabeći se pukim izlistavanjem u zubarskim čekaonicama.
