Nestali svijet ili legenda u koju svi vjeruju?Platonova priča o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tokom mnogih stoljeća smatrani su legendom. Pa i danas, u naučnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija u istinu postojala. Možda jeste, a možda i nije...
Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopće postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) iščezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" (Timej) u kojima navodi priču koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine p. n. e., čuo grčki filozof Solon.
Gdje se nalazila?Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulesovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge afričke životinje. Plodne ravnice bile su ispresijecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipotetične civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlatom i srebrom Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva pretstavljali najveće blago. No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noći", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, čovjek veoma širokih pogleda. Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.
Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno oruđe neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba! Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pećinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetničkim vizijama čovjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, oruđe za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetničkog ukusa od neandertalskih. Drugim riječima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo čemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni način života neandertalskog čovjeka!
Istražujući grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedeću činjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipotetične civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su glečeri počeli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda sprečavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju? Da, postoje!
Kakvu tajnu skrivaju jegulje?Muk ih je pronašao u neobičnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajući svoj zavičaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upućuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vraćaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus.
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeći odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke riječne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nađu utočište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje! Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra između Europe i Amerike. On je obratio pažnju na sličnost egipatskih, srednjoameričkih i južnoameričkih piramida u dolini rijeke Moce. Zatim na slične elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlično razumiju i da koriste slična oruđa pri obradi zemlje kao i njegov narod.
Šta je načinilo depresije u Atlantiku?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima počeo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujući oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podijeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom čija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika. U području Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, čiji oblik i razmjere uveliko podsjećaju na - Platonovu Atlantidu!
Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoameričkog kontinenta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofotosnimanjem 1930. godine načinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeća na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, čiji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku. To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara. Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtača na obali Južne Karoline?
Katastrofa je došla s neba!Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda riječ o - asteroidu. Matematički proračuni rezultiraju njegovim zaključkom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentričnoj orbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju! Slično gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeći prema veličini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je prečnik kozmičkog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika počeo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugačak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove. Dva džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona sručila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokaliptičke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkaneunjegovom lancu. Stravična kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.
Zašto su nestali mamuti?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noć", kako je pisao Platon, "Atlantida je iščezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistočni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseći gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete. Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još nijedna činjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabraće slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne količine vode koje su izazvale svjetski potop o čemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogućilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej započeo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra.Uistom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom iščezlo!
Rađanje nove civilizacijePrema Mukovim proračunima, čovječanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom. Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je čovječanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u četvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuća nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopće, bila su zbrisana. Čovječanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide. Da li je Atlantida zaista postojala ili je to samo legenda, možda nikad nećemo saznati ali nam ostaje da istražujemo i da skupimo još jednu kapljicu iz mora neznanja.
