Ovo pitanje su postavili i naučnici sa Univerziteta u New Yorku. Da bi se približili odgovoru, radili su pokuse sa štakorima koji su dali interesantne rezultate.
Kako bi bilo da možemo svjesno izbrisati neke događaje iz pamćenja? Poredeći ovu mogućnost sa neželjenim gubitkom pamćenja izazvanim raznim bolestima ili nesrećama, mogućnost svjesnog brisanja događaja iz pamćenja čini se čak i privlačnom.
Osobe koje su doživjele razne traume ili pate od posttraumatskog stresa, bile bi itekako zahvalne za ovakvu mogućnost.
U svrhu razvijanja lijeka kojim bi se olakšalo ovakvim pacijentima, naučnici u New Yorku su se intenzivnije pozabavili ovim pitanjem i radili su pokuse sa štakorima koji su dali obećavajuće rezultate.
U tu svrhu su štakorima puštali dvije vrste zvuka – zvuk sirene i zvuk zvona a usput su im zadavali elektrošokove da bi im se ovi događaji u mozak urezali kao traume.
Nakon nekog vremena su životinje podijelili u dvije grupe i opet im puštali zvukove ali ovaj put bez zadavanja elektrošokova, na što su životinje naravno reagirale uplašeno. Jednoj grupi su zatim ubrizgali inhibitorni enzim U0126 direktno u amigdalu, centar u mozgu koji je povezan sa emocijama.
Rezultat toga je bio da su štakori sljedeći dan i dalje reagirali na zvukove na isti način osim grupe kojoj je ubrizgan navedeni enzim. Ti štakori su i dalje plašljivo reagirali na zvuk sirene, ali ne i na zvuk zvona prilikom kojeg im je prethodni dan i ubrizgan enzim.
Naravno da sa štakorima ne možemo podijeliti njihovo iskustvo i impresije vezane za pokus. Stoga ne znamo ni da li je zaista došlo do gubitka pamćenja ili samo do gubitka emocionalne veze sa stimulusom koji je prije ubrizgavanja izazivao strah.
Unatoč nedostatku tako bitnih informacija, ovaj pokus doprinosi pronalasku lijeka kojim bi se pomoglo pacijentima kojima je za normalno vođenje života gotovo neophodno da zaborave određene dijelove svoga života.
