Naučnici će vam reći da vrijeme nije otkucavanje sata, mjerenje dana, sedmice, mjeseca, godine, desetljeća... Ali šta je vrijeme ustvari i da li se uopšte može izmjeriti?
Ovaj put se vremenom nisu pozabavili fizičari, nego psiholozi. Htjeli su da otkriju, zašto vrijeme drugačije doživljavamo u različitim situacijama.
Zašto nam vrijeme brže prolazi kad smo mlađi, a u starosti svaka minuta daleko duže traje?
Ipak nam se u starosti čini da život odjednom brže prolazi kada pogledamo unazad.
Doživljaj vremena je povezan sa događajima i iskustvima, tvrde psiholozi.
Da bi provjerili trenutke u kojima vrijeme zasigurno teče brže ili sporije, psiholozi su širom svijeta pravili razne testove sa dobrovoljcima.
U Houstonu je jedan profesor psihologije uradio test sa svojim studentima u kojem su studenti pali u dubinu od 50 metara da bi testirao njihov doživljaj vremena za vrijeme pada.
Studenti su svi procjenili da je pad trajao puno duže od stvarnog vremena pada.
Zaključak je naravno bio da osobe u trenutku straha i panike vrijeme doživljavaju mnogo sporijim nego inače.
U drugim testovima rađenim u Berlinu se dokazalo da osobe bolje procjenjuju trajanje događaja koji se tek desio od događaja koji se desio malo ranije.
Interesantno je i to što su osobe kod kojih je izmjerena veća frekvencija srca i koje su udisale preko 16 puta u minuti, daleko lošije procjenjivale vrijeme od osoba koje su na primjer udisale po 12 do 14 puta u minuti.
Ova činjenica također potvrđuje individualni doživljaj vremena i utjecaj podsvijesti na doživljaj.
Test urađen u britaniji je također iznenadio svojim rezultatima a izgledao je ovako: Dobrovoljci su podijeljeni u dvije grupe. Jedna grupa je gledala interesantne kratke filmove koji su ukupno trajali 9 minuta. Druga grupa se u međuvremenu dosađivala u drugoj prostoriji.
Za grupu koja je gledala filmove je vrijeme prošlo mnogo brže nego za drugu grupu. Doduše, to je bilo i očekivajuće. Međutim, nakon nekoliko dana se rezultat pokazao suprotan. Grupi koja je gledala film se vrijeme činilo mnogo duže nego grupi koja se dosađivala i kojoj je vrijeme tog dana mnogo sporije prolazilo.
Psiholozi ovu pojavu objašnjavaju tako što je vrijeme koje je provedeno u opuštanju, gledajući unazad veoma brzo prošlo, dok se period u kojem smo doživjeli nešto zanimljivo, gledajući unazad, čini mnogo dužim. U periodu u kojem doživljavamo nešto i ne dosađujemo se, mozak mora obraditi daleko veći broj informacija nego u periodu opuštanja.
Ovo objašnjava razlog zbog kojeg u mladosti vrijeme sporije teče a u starosti duže i zbog čega nam se mladost čini dužom kada pogledamo unazad od starosti.
U mladosti doživljavamo svaki dan nešto novo, pretrpani smo informacijama pa u trenutku vrijeme brzo prolazi. Gledajući kasnije unazad, taj isti period života nam se čini veoma dugim.
U kasnijim godinama poduzimamo manje stvari, prolazimo kroz manje promjena i vrijeme teče sporije. Gledajući međutim unazad, taj period života nam se čini kratkim jer se nije mnogo toga desilo i mozak je morao obraditi znatno manje informacija.
Na ovaj način stečemo dojam da život kad smo stariji brže prolazi.
