Prema studiji koja je sprovedena od strane sociologa u Yaleu, djeca znaju razlikovati ljude koji su voljni pomoći i daju im prednost nad ljudima koji nisu skloni pomaganju drugima i to sve prije nego što nauče govoriti.
U ovoj studiji je sudjelovalo više grupa beba u starosti od 6 do 10 mjeseci. Bebe su promatrale simulacije ponašanja ljudi međusobno. U simulacijama su neki ljudi pomagali drugima, dok su drugi pokušali da odnemognu. Bebe su velikom većinom dale prednost uvijek ljudima koji su voljni pomoći.
Da bi potvrdili svoj zaključak, sociolozi su donijeli drvene figure kojima su nalijepili oči i koje su trebale predstavljati ljude koji se penju na planinu. Neke figure su postavljene tako da pomažu drugima pri penjanju, a druge tako da odnemažu. I u ovom slučaju su bebe dale prednost figurama koje su predstavljale osobu koja pomaže.
U trećem pokušaju su znanstvenici htjeli isključiti mogućnost utjecaja nekih sporednih faktora u pokusu pa su doveli drugu djecu i izveli sličan pokus sa drvenim figurama koje nisu predstavljale ljude. Ponovo je se velika većina beba opredjelila za figure koje su u nekom smislu „pomagale“.
Ovom studijom se uspjelo dokazati da ponašanje drugih ljudi prema ljudima oko njih već u ranom djetinjstvu utječe na ponašanje osobe u društvu. To ukazuje na mogućnost da ljudi puno ranije počinju sa procjenom svoje okoline nego što se do sada smatralo. Ova sposobnost se razvija čak i ranije nego što djeca počinju pričati jer se u prosjeku prve riječi izgovore sa 10 do 14 mjeseci.
Također bi ovo značilo da procjena okoline nije naučena nego da je urođena sposobnost. Moguće je da upravo ova sposobnost tvori bazu kooperativnog ponašanja i predstave o moralu.
