Do 2000 Eura treba platiti ako se tijelo nakon smrti želi dati na raspolaganje studentima i znanstvenicima. Ova činjenica ne zaustavlja sve više ljudi da u ovakvom kraju vide solidarni čin, dok sve manje ljudi donira organe.
Interesantno je da na Zapadu sve više ljudi potpisuje ugovor o dozvoli korištenja njihovog tijela u medicinske svrhe nakon smrti. Međutim, sve više se zavodi za transfuziologiju žale na to da nikada nema dovoljno krvi, a o organima za transplantacije da i ne govorimo! Sve manje se ide na to da se pomogne pojedincu. Idealisti ovakvim činom hoće da pomognu čovječanstvu.
Neki od razloga ovakvih odluka međutim i nisu solidarnost. Ljudi se sve više boje da neće biti nikoga ko bi se brinuo o njihovom grobu ili ne žele rodbini ostaviti obvezu. Ima čak i onih koji jednostavno žele da im se tijelo nakon smrti što prije raspadne i to po mogućnosti sjeckanjem, a i nihilista koje ne zanima šta će se uopće nakon smrti uraditi s njihovim tijelom.
Po pitanju ovakvih dobrovoljaca, Njemačka i Holandija ubjedljivo vode pa se dešava da se zahtjevi dobrovoljaca sve češće odbijaju.
S druge strane je ovakvo nešto nezamislivo u Italiji u kojoj su ljudi još uvijek usko vezani za vjeru i tradicije. Čak i Ujedinjenom Kraljvstvu i u Sjedinjenim Američkim Državama nedostaje leševa za anatomiju, pa studenti vježbaju na kompjuteru ili vježbaju rezanje na plastičnim modelima.
Oko dvije godine tijela ostaju u institutima koji ih iskorištavaju u medicinske svrhe, bilo to sveučilište ili neki znanstveni institut, nakon čega se tijela kremiraju ili pokopaju. Troškove unaprijed naravno plati osoba koja se odluči na ovakav jedan potez.
