Posttraumatski stresni poremećaj

PTSP nastaje kao posljedica stresa, kojem smo svakodnevno izloženi, na poslu, u saobraćaju, pa čak i u okviru porodice. U vezi je sa konkretnim događajem, usljed kojeg je pojedinac pretrpio psihološku traumu.

Posttraumatski stresni poremećaj, skraćeno PTSP, po međunarodnoj klasifikaciji, spada u red anksioznih poremećaja, pod kojima se podrazumijeva da oboljela osoba osjeća preplavljujuću zabrinutost, sa kojom se ne može izboriti, iako se i njoj samoj čini neutemeljenom. Ovaj poremećaj nastaje kao posljedica stresa, kojem smo svakodnevno izloženi, na poslu, u saobraćaju, pa čak i u okviru porodice. Međutim, za razliku od drugih anksioznih poremećaja, PTSP je u vezi sa konkretnim događajem, usljed kojeg je pojedinac pretrpio psihološku traumu, što može dovesti do ugrožavanja fizičkog integriteta date osobe, i njegove bliže okoline, kroz sklonost samoubistvu ili ranjavanju. Prema statistikama, PTSP se javlja kod jedan posto ljudi u općoj populaciji. Nakon ratova i prirodnih katasrofa taj procenat se penje na otprilike 15, dok nakon prometnih nesreća iznosi oko sedam posto. Kod ratnih veterana stopa PTSP-a je do 67 posto, prosječna stopa kod žrtava prirodnih katastrofa iznosi do 30, a u slučajevima silovanja stopa varira između 57-80%.

Simptomi PTSP-a

Međutim, da bi reakcija na stres bila smatrana PTSP-om, mora pokazivati slijedeće grupe simptoma:
1. Ponovno proživljavanje traumatskog događaja, kroz sjećanje ili sanjanje, kao odraz nesposobnosti pojedinca da ključni događaj uvrsti u već postojeće šeme o svijetu.
2. Izbjegavanje podražaja u vezi sa događajem. Otupljenost emocija i opće reaktivnosti - izbjegavaju se misli, emocije ili razgovor o događaju, nestaje interes za aktivnosti u kojima se prije uživalo, javlja se osjećaj otuđenosti. Otupjelost, doduše, pomaže osobi da ublaži bol, ali istovremeno ometa njeno normalno funkcioniranje.
3. Simptomi povećane pobuđenosti - uzbuđenost, pretjeran strah, dekoncentracija, poremećaji spavanja... Da bi se uspostavila dijagnoza simptomi moraju trajati duže od mjesec dana i ometati socijalno ili radno funkcionisanje.

Muškarci i žene

Zbog kulturalno uslovljene uloge većina muškaraca razvija PTSP kao posljedicu borbe u ratu, a većina žena kao posljedicu nasilja i spolnog ili drugog zlostavljanja. To naravno ne isključuje mogućnost da uzroci budu i obrnuti. Rat je prvi među uzrocima trauma, jer je je to ekstremno nasilno iskustvo koje zaokuplja sva čula, osoba je izložena karakterističnim zvukovima, mirisima i intenzivnim slikama. PTSP koji je izazvan ratom, pored već nabrojanih simptoma karakterističnih za svaki PTSP, ima i niz specifičnih i vrlo ozbiljnih posljedica. Među ostalim to su: stvaranje želje za osvetom, višestruke traumatizacije (gubici na više polja života istovremeno), gubitak ljubavi, kastracijski strah i slično. Što se tiče čina silovanja, i ono predstavlja plodno tlo za razvoj PTSP-a, jer je to nasilan čin od strane drugog ljudskog bića, u kojem je žrtva najčešće sama. Kod ove vrste traume čest je osjećaj krivnje, a podsjećanje je gotovo nemoguće izbjeći. Stoga će trećina silovanih žena razviti PTSP, zbog čega se nekad naziva i RTS (rape trauma sindrom).

Porodica i PTSP

Psihička trauma može se uporediti sa kamenom bačenim u vodu. Stvara valove koji ne pogađaju samo žrtve, već i njima bliske osobe. Kada govorimo o PTSP-u u okviru porodice, nemoguće je, a ne navesti najčešći uzrok nastanka ovog anksioznog poremećaja, a to je rat. Naime, s obzirom na to, da u tom slučaju dom obično napuštaju muškarci, porodica ostaje sama i mora se restruktuirati, pa većinu obaveza, koje je do tada obavljala muška osoba, preuzima žena. Kada rat završi, svi članovi porodice emocionalno su frustrirani, i usljed toga nemaju razumijevanja jedni za druge. Problem je utoliko veći, ako se muškarac vrati sa PTSP-om, jer tada njegovi bližnji nemaju puno razumijevanja za njegove probleme. Usljed te nepružene podrške, kod muškarca dolazi do postepenog povlačenja u sebe, što vremenom dovodi do njegove potpune zatvorenosti prema bližnjim. Međutim, pri tome, ni žene nisu pošteđene, a sam termin sekundarna traumatizacija ukazuje na to da i ljudi, koji su u bliskom kontaktu sa žrtvom, mogu doživjeti emocionalni poremećaj. Tako se i kod supruga ratnika sa PTSP-om, mogu prepoznati simptomi, koji se ispoljavaju kroz depresiju, osjećaj anksioznosti, hroničnu bol u vratu i leđima, noćne more o ratištu, iako nikada nisu bile na frontu, i slično. Posttraumatske posljedice osjećaju se i kroz prirodnu prepreku, daleko u slijedeću generaciju. Naime, mnogi koji su preživjeli nacistički holokaust oboljeli su od PTSP-a, koji traje čak desetljećima nakon svega, a i većina njihove djece pokazuje blaži oblik ovog poremećaja. Potomci su anksiozni, ranjivi, osjećaju se krivi što supreživjeli. Povezanost porodice i PTSP-a ogleda se na više polja i nemoguće ih je sve navesti. Stoga ćemo samo napomenuti, da i nasilje u porodici može biti njegov uzrok, a ono postoji u 16 posto svih brakova godišnje, odnosno u 50 do 60 posto svih brakova tokom njihovog cjelokupnog trajanja. Patnja ne završava, kada prestane traumatski događaj. Tek nakon toga nastupaju trenuci u kojima je osobi potrebna sva moguća pomoć. A, za pružanje psihološke pomoći to je pravo vrijeme. Naravno da bi sve bilo jednostavnije, kada bi ljudska psiha bila plastelin, jer bi se tada ožiljci izbrisali, masa preoblikovala i nastavili bismo mirno put ka novom kalupu koji nas čeka. Ali, nažalost, nije tako, jer ožiljci ostaju i potreba za pravom pomoći i podrškom, ukazuje se baš tada, poslije traume.